Knjiga „Rubrike uma za 21. vek“ autorke Džoj Lukas je svojevrstan homeopatski udžbenik – materia medica i vodič kroz oko 30 rubrika i nešto više od 60 lekova. Podeljena je u pet celina–poglavlja: Oštećenje, Izdržljivost, Užas, Rasipanje i Pustoš.
Već sami naslovi poglavlja uvode čitaoca u ideju autorke da poveže pojmove koje možemo jasno prepoznati u načinu života savremenog čoveka sa patologijom ličnosti, kao i tipologijom homeopatskih lekova.
Džoj Lukas, kao i većina velikih učitelja homeopatije, ima svoj karakterističan način povezivanja homeopatskog znanja sa prirodnim pojavama i realnošću, i umom i veštinom pronicljivog homeopate koristi te spojeve za objašnjavanje dubljih nivoa homeopatskih lekova dajući veliki doprinos samoj homeopatskoj nauci na način koji omogućava razumevanje suštine lekova, a samim tim poboljšavanju preciznosti preskripcija.
U načinu razmišljanja i prenošenja znanja, Džoj Lukas pleni poznavanjem materije medike isto koliko i kreativnim pronalaženjem nedvosmislenih veza između pojava u prirodi i čoveka kao neodvojivog dela te iste prirode – čoveka kao bića, kao individue sa svim urođenim i stečenim ograničenjima, čoveka koji ponekad kada je izbačen iz ravnoteže koja mu je svojstvena – oboleva. Ali, nikada nijedan čovek ne oboleva igrom slučaja, nasumice ili na način koji nije moguće razumeti. Razumevanje svih aspekata obolevanja kao povremene neminovnosti neophodan je uslov za lečenje.
Homeopatsko razumevanje remedija, tipova, čoveka i aspekata obolevanja mnogo se razlikuje od postupaka svih drugih medicinskih sistema, pa je zato i proučavanje tih elemenata u ovoj nauci zahtevan posao. Ali, kakav inače može i treba da bude posao nekoga ko se opredelio za ovaj poziv? Jer lečenje nije posao već poziv.
Iz tog razloga, svako ko se pored svoje redovne prakse a koja već sama po sebi podrazumeva neprekidno izučavanje, posveti i prenošenju svog znanja i iskustva drugima, zavređuje najveća priznanja i zahvalnost svih nas kojima je to znanje prezentovano.
Džoj Lukas neguje najviši sistem vrednosti takozvane Hanemanovske homeopatije i insistira na osnovnim načelima nauke od kojih se ne sme odstupati. Iako se čuju glasovi koji zameraju takvom, na prvi pogled rigidnom stavu, svaki homeopata bi trebalo da bude svestan da mi služimo nauci koja se, naravno, kao i sve drugo u prirodi razvija i napreduje, ali istovremeno nauci koja svoje rezultate postiže isključivo zbog veoma iscrpnog individualnog pristupa svakom pojedincu, a tamo gde je pristup individualan uvek ima mnogo varijabilnih elemenata. Odstupanje od osnovnih postulata dodatno opterećuje i dovodi u potencijalno opasnu poziciju i nauku i profesiju.
O tome koliko njen stav nije rigidan, između ostalog govori i ova knjiga, posvećena rubrikama uma – mentalnim aspektima sa kojima se savremeni čovek suočava već na početku 21. veka, predviđajući probleme koje će način na koji će se razvijati čovečanstvo uvoditi u njegov život. Iako knjiga u naslovu naglašava um, emocionalni i fizički aspekti nisu zanemareni.
Čitajući ovu knjigu, ne možete da ne nazrete koliko istraživanja je bilo potrebno da bi se došlo do kompleksnih slika remedija – osoba koje su u njoj obrađene. Džoj je u svom pristupu uspela da stvori autentičan i samo njoj svojstven stil razmišljanja koji je svojevrsna kombinacija učenja starih majstora homeopatije i savremenika poput Vitmonta, Vitulkasa i Šankarana.
Za kraj ovog prikaza knjige „Rubrike uma za 21. vek“, koliko da zagolica maštu budućih čitalaca, evo odlomka iz predgovora prvom poglavlju, „Oštećenje“:
„Došli smo dotle da očekujemo da su sve pojave na određeni način oštećene. Sve je oštećeno – fizičko telo; krhka emocionalna psiha; intelektualni um; kulture u kojima živimo i okruženje u kome pokušavamo da živimo. Ne očekujemo savršenstvo iako žudimo za pojmom savršenstva, ali ta žudnja sama po sebi se često rađa iz nečega što je bilo oštećeno kao intenzivna i neuravnotežena potreba za kontrolom aktivnosti. Kontrola = red, a red = savršenstvo.
Taj koncept moramo da bacimo kroz prozor ako želimo da ostanemo zdravi u umu i telu, pa se odlučujemo za potpunu suprotnost – za ono što je oštećeno, za manje nego savršeno, za ono što uništava čitavu ideju da se ikada dostigne viši cilj. Ova ironija je dostigla takav stepen da mi sada čeznemo za nečim što je uočljivo oštećeno da bismo se osećali „normalno“. Nevolja je u tome što se ova dva pojma: „savršenstvo“ i „oštećenje“, nalaze na različitim krajnostima iluzorne paradigme.”
Prevod knjige je u toku i biće objavljena u celini na ovom portalu, za besplatno preuzimanje.